"Vidim da se ovde
pominje rimokatolička vera. S obzirom na moje višegodišnje bavljenje istorijom
pogotovo srednjim vekom mogu bez problema da kažem da je rimokatolička crkva
nešto što je nastalo tek u 11. veku. Dok je Pravoslavna Crkva ustvari crkva
koja je postojala i na Istoku i na Zapadu u ranom srednjem veku i sad postoji
najviše na Istoku. Jednostavno ako se gleda suština vere (a ne forma, znači
bitno je šta se veruje, kako, a ne ko veruje) što i karakteriše o kojoj se veri
radi, zapadna crkva u ranom srednjem veku je
bila Ortodoksna tj. Pravoslavlje. I ne treba se obazirati na pape tj. na
činjenicu postojanja papa od 4. veka ili rimskih episkopa-biskupa od 1. veka,
jer papa je bio od početka ravnopravan sa ostalim patrijarsima, jer papa je i
bio partrijarh. Pape iz ranog srednjeg veka nemaju nikakve veze sa papama
recimo iz kraja 11. veka, kao npr. sa papom Grgurom VII koji je napravio
revoluciju i skroz izmenio papstvo iz temelja i sebe proglasio vladarem vladara
itd (osim toga pravu veru ne karakteriše ko veruje nego šta se veruje i kako,
tako je i npr. Nestorije proglašen jeretikom bez obzira što je bio carigradski
patrijarh). Sama mogućnost da se Crkva na zapadu i iskvari proizlazi iz
činjenice barbarizacije crkve koje vodi poreklo još od pada Zapadnog Rimskog
Carstva. Zapad je prosto bio sklon neobrazovanosti i barbarizaciji, a Istok je
predstavljao obrazovani centar, takođe i iz teološkog aspekta. Kvarenje crkve
na zapadu se može promatrati kroz feudalizaciju, barbarizaciju crkve, izmenu
teologije tj. stvaranje sholastike i drugo. Istorijski dekadencija crkve na
zapadu se može bez problema pratiti. Može se govoriti: u uvođenje feudalnog
sistema u crkvu (npr. uvođenje feudalnog odnosa u teologiju kod Anselma
kenterberijskog, stavaljanje crkve u feudalni sistem tj. nadvazala u vidu pape
prvo kod pape Grgura VII, Inokentija III, Bonifacija
VIII, i ostalih...),
barbarizacija crkve (neobrazovanost, neosetiljivost za sveto, u skladu s
neobrazovanošću uvođenje filiokve u Simbol vere, izmena dogmi i drugo), naturalizacija
crkve (svođenje crkve na svetovnu instituciju, postepeno prevođenje svega
crkvenog na svetovnu razinu, kao npr. bogaćenje biskupa i papa, crkvena
umetnost postaje čisto svetovna, putem sholastike stvaranje teologije u čisto
logičko-raspravljačku kategoriju znači svetovnu kategoriju), revolucija
teologije putem sholastike (odbacivanje monaštva, duhovnosti i Otaca i na prvom
mestu stavljanje na teološki prestol Aristotelove logike i njegovih silogizama,
okovanje teologije silogizmima...), militarizacija crkve (pretvaranje biskupa u
vojskovođe, stvaranje monaških ratničkih redova koja prvo kolju, a onda odu
tako krvavi da služe misu (Templari, Hospitalci, Tevtonci, Kalatrava,
Alkatrava, Braća po maču i drugi), izmišljanje krstaških ratova od 1095. g.,
pretvaranje pape u cara careva, a time i vojnu osobu koji tobož ima i dva mača,
a jedan je i za ratovanje, izmišljanje inkvizicije od 13. veka od pape Grgura
IX, a možemo govoriti i poreklu od jedno 12. veka, inkvizicija je preuzeta od
paganskog rimskog prava spaljivanja veštica, a ne iz Hrišćanstva), izmena
crkvene umetnosti (crkvena umetnost je praktički bila izuzetno slična, u srži
ista na zapadu i istoku, tako imamo npr. prikaz Božića na zapadu i istoku
identičan do sredine 14. veka, prikaz Vaznesenja identičan na istoku i zapadu i
dr., umetnost se menja na zapadu, a najviše se izmenila uvođenjem renesanse na
zapadu, kada anđeli postaju debela gola deca, a Hristos je golo dete od sredine
14. veka, Vatikan je pun tih gadnih golotinjskih slika i to se nalazi u samom
centru rimokatoličke crkve, prosto gadno, gde na slikama Mikelanđela goli ljudi
prosto diraju krst svojim spolnim organima - što predstavlja pravo svetogrđe
...), izmena monaštva (monaštvo se nažalost pod uticajem feudalnog sistema, i
barbarizacije koja se ponegde javlja u još u ranom srednjem veku jako olakšava,
monasi tako počinju da jedu meso, podvižništvo postepeno nestaje, tako da to
postaje glavni vid monaštva na zapadu posle raskola, međutim posle nastaju
redovi poput franciskanaca i dominikanaca koji samo predstavljaju jedan
nažalost loš sistem i potpuno nov sistem monaštva fanatičnog vida gde Franjo
asiški umišlja da je jednak sa Bogom te dobija od demona Hristove rane - a ovde
treba napomenuti da stigme su nešto totalno novo, nema svetaca u prošlosti koji
su imali stigme, prvi čovek u istoriji koji je dobio stigme je Franjo asiški,
njega bi pravoslavni monasi vekovima ranije okarakterisali kao prelašćenog,
umišljenog "sveca", svi ti oblici monaštva imaju u srži gordost,
želju da se bude viđen da se vidi kako je on "svet", to samo po sebi
nema nikakve veze sa svetošću, jer svetost koja je zasnovana na vanjštini,
samopokazivanju nije uopšte ni svetost itd., monasi, a uošte rimokatolici na
zapadu ne znaju za Isusovu molitvu koja se spominje još u 6. veku u knjizi
Lestvica (jedini oblik samosavlađivanja zbog nestanka Isusove molitve i
drastičnog smanjivanja posta postaje samo-šibanje, a takođe postaje oblik
pokajanja, npr. Luj IX zvani sveti se šibao), monaštvo ranog srednjeg veka
pokazuje ipak identičnost sa istočnim tamo gde se nije tada još bilo iskvarilo,
tako imamo ogromne podvižnike u Irskoj, Franačkoj, Engleskoj, velike pustinjake
koji su živeli u strašno surovim uslovima u rangu podvižništva egipatskih
pustinjaka koje započinje sa sv. Antonijem velikim, jedan od velikih podvižnika
u Engleskoj je bio sv. Katbert od Lindisfarna), gorđenje papske stolice (papa
se postepeno gordi na zapadu, to počinje od jedno sredine 10. veka, tj. papski
položaj se uzdiže u zvezde naspram ranijih skromnih papa i ravnopravnosti sa
ostalim patrijarsima, poznat je i falsifikovani dokument zvan Konstantinova
darovnica kojeg su pape držale kao verodostojnim, a on je "dokazivao"
da je papa nad svima, a dokument je dokazan da je falsifikovan tek u 16. veku,
ali to ništa nije izmenilo kod papa te su nastavili da sebe uzdižu u zvezde do
razine Boga te tako papa postaje čovek sa karakteristikom Boga tj. postaje
nepogrešiv), uvođenje rimskog prava u temelj crkve (proučavanje rimskog prava
na Bolonjskom fakultetu, ali i raniji uticaj rimskog prava menja crkvu, tako se
stvara i inkvizicija pod uticajem rimskog prava, papa sebe počinje smatrati u
rangu rimskih careva - prvosveštenik i car, znači vrhovni vladar i vrhovni
sveštenik (čak se kasnije i uvodi paganska titula rimskih careva - pontifex
maximus), crkva prosto postaje pravna kategorija koja ima pravne alate za
korištenje pri neposlušnosti kraljeva i cara, a to je anatema, interdikt,
protivljenje anatemisanom vladaru, pozivanje u krstaški rat), revolucija
arhitekture (prvo imamo groteskne elemente u arhitekturi gde se mogu videti čak
i spolni organi na crkvama (osim toga da li treba uopšte u crkvi očekivati
videti spolni organ), a kasnije i gotiku, a kasnije i renesansnu arhitekturu sa
puno gole dece - "anđela" koji tabanaju po plafonu crkvenih
građevina, a negde izgleda kao da će da uriniraju po biskupima (kod Rafaela)) i
mnogo drugog. Tako da je Crkva postepeno nestala na zapadu, propala je i ono
što je ostalo je nešto što uopšte nije Crkva već svetovna institucija tj.
institucija od ovoga sveta; to je ustvari svetovna institucija hriščanske
filozofije. Znači, to je ustvari obična filozofska ustanova hriščanske
filozofije, a ne Crkva. Znači, to nije Hristova Crkva. Tako da govoriti o
rimokatoličkoj crkvi kao pravoj crkvi je totalna, katastrofalna neistina do
temelja. Jedina crkva u pravom smislu reči je
Pravoslavna Crkva."
Nema komentara:
Objavi komentar